(3)Prema članku 26.a stavku 1. Direktive 2006/43/EZ države članice zahtijevaju da ovlašteni revizori i revizorska društva obavljaju provjeru izvješćivanja o održivosti u skladu sa standardima ograničene provjere koje treba donijeti Komisija. Prema članku 26.a stavku 3. te direktive Komisija je dužna te standarde donijeti do 1. listopada 2026. Poduzeća su izrazila zabrinutost u vezi s radom pružatelja usluga provjere i izrazila potrebu za fleksibilnošću u otklanjanju specifičnih rizika i ključnih problema utvrđenih u područjima provjere izvješćivanja o održivosti. Komisija bi trebala na odgovarajući način uzeti u obzir te probleme pri radu na standardima ograničene provjere. Nedostatak usklađenih standarda provjere doprinosi problemima s kojima se suočavaju poduzeća te stoga Komisija treba hitno donijeti odgovarajući delegirani akt kako je planirano.

(5)Prema članku 19.a stavku 1. Direktive 2013/34/EU, velika poduzeća te mala i srednja poduzeća čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu EU-a, isključujući mikropoduzeća, moraju sastaviti i objaviti izjavu o održivosti na pojedinačnoj razini. Kako bi se smanjilo opterećenje poduzeća povezano s izvješćivanjem, obvezu sastavljanja i objave izjave o održivosti na pojedinačnoj razini trebalo bi ograničiti na poduzeća koja u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine. Od ispunjavanja obveza izvješćivanja trebalo bi biti moguće izuzeti krajnja matična poduzeća koja su financijska holding poduzeća i koja nisu uključena u aktivnosti upravljanja.

Briše se.

(7)U članku 1. stavku 3. Direktive 2013/34/EU utvrđuje se da se na kreditne institucije i osiguravajuća poduzeća koji su velika poduzeća ili mala i srednja poduzeća, isključujući mikropoduzeća, čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu EU-a primjenjuju zahtjevi za izvješćivanje o održivosti utvrđeni u toj direktivi, bez obzira na njihov pravni oblik. Budući da bi područje primjene pojedinačnog izvješćivanja o održivosti trebalo ograničiti na poduzeća koja u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine, to suženje područja primjene trebalo bi se primjenjivati i na kreditne institucije i osiguravajuća društva.

(9)U skladu s člankom 19.a stavkom 3. Direktive 2013/34/EU poduzeća su dužna objavljivati informacije o vlastitom poslovanju i o svojem lancu vrijednosti. Za poduzeća u lancu vrijednosti koja nisu obvezna izvješćivati o svojoj održivosti potrebno je pružiti jasnoću i smanjiti opterećenje koje proizlazi iz izvješćivanja. Stoga za potrebe objavljivanja informacija o održivosti na pojedinačnoj ili konsolidiranoj razini, kako je propisano Direktivom 2013/34/EU i ne dovodeći u pitanje zahtjeve Unije za provedbu postupka dužne pažnje, poduzeće koje izvješćuje ne bi trebalo od poduzeća koja tijekom financijske godine u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tražiti informacije koje nadilaze informacije navedene u dobrovoljnim standardima za poduzeća koja nisu obvezna izvješćivati o svojoj održivosti. Poduzeće koje izvješćuje trebalo bi usvojiti pristup koji se temelji na riziku, uz davanje prednosti radu na prikupljanju informacija o visokorizičnim učincima i problemima u pogledu održivosti koji su obično povezani s njegovim sektorom, te bi trebalo moći od takvih poduzeća u svojem lancu vrijednosti pribaviti dodatne informacije o održivosti koje se redovno razmjenjuju među poduzećima u dotičnom sektoru. Ako nisu dostupne sve potrebne informacije u vezi s njihovim lancem vrijednosti ili ako su takve informacije nepotpune ili podliježu pravnim ograničenjima, poduzećima bi trebalo omogućiti da objasne napore uložene u dobivanje potrebnih informacija o svojem lancu vrijednosti, razloge zbog kojih se te informacije nisu mogle dobiti i svoje planove za dobivanje takvih informacija u budućnosti. Trebalo bi smatrati da poduzeća koja izvješćuju o svojem lancu vrijednosti u skladu s tim ograničenjima ispunjavaju obvezu izvješćivanja o svojoj održivosti. Pružatelji usluga provjere trebali bi pripremiti svoje mišljenje o provjeri poštujući zahtjev da poduzeća ne bi trebala od poduzeća u svojem lancu vrijednosti koja tijekom financijske godine u prosjeku nemaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod do 450 000 000 EUR tražiti informacije koje nadilaze informacije navedene u dobrovoljnim standardima za poduzeća koja nisu obvezna izvješćivati o svojoj održivosti. U tu bi svrhu Komisija trebala biti ovlaštena za donošenje delegiranog akta kojim bi se predvidjeli dobrovoljni standardi izvješćivanja o održivosti za poduzeća koja nisu obvezna izvješćivati o svojoj održivosti. Ti standardi trebali bi biti proporcionalni i relevantni s obzirom na kapacitete i značajke tih poduzeća te opseg i složenost njihovih aktivnosti. Tim bi se standardima, kad je to moguće, trebala odrediti i struktura prikazivanja tih informacija. Poduzećima u lancu vrijednosti trebalo bi dopustiti da odaberu predložak za dobrovoljno izvješćivanje o informacijama o održivosti kako se od poduzeća koja traže informacije ne bi tražilo da procijene ili mapiraju kategorije veličine svih subjekata u svojem lancu vrijednosti.

(12)Člankom 29.a stavkom 1. Direktive 2013/34/EU zahtijeva se da matična poduzeća velikih grupa sastave i objave izjavu o održivosti na konsolidiranoj razini. Kako bi se tim matičnim poduzećima smanjilo opterećenje povezano s izvješćivanjem, područje primjene tog zahtjeva trebalo bi ograničiti na matična poduzeća grupa koja na konsolidiranoj osnovi u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine.

(13)Člankom 29.b stavkom 1. trećim podstavkom Direktive 2013/34/EU Komisija se ovlašćuje za utvrđivanje sektorskih standarda izvješćivanja donošenjem delegiranih akata, pri čemu prvi skup takvih standarda treba donijeti do 30. lipnja 2026. Kako bi se izbjeglo povećanje broja propisanih podataka o kojima bi poduzeća trebala izvješćivati, tu bi ovlast trebalo ukloniti. Komisija bi umjesto toga trebala izdati dobrovoljne sektorske smjernice za potporu poduzećima i revizorima u ocjeni njihovih rizika, prilika i učinaka u određenim sektorima, za olakšavanje primjene ESRS-a u određenom sektoru, za utvrđivanje pitanja održivosti koja bi mogla biti značajna za određeni sektor te za smanjenje tereta izvještavanja. Te bi se smjernice trebale temeljiti na savjetovanjima s relevantnim dionicima.

(14)Člankom 29.b stavkom 4. Direktive 2013/34/EU propisuje se da se u standardima izvješćivanja o održivosti ne smiju utvrđivati objave prema kojima bi poduzeća bila dužna od malih i srednjih poduzeća u svojem lancu vrijednosti pribaviti informacije koje nadilaze informacije koje se objavljuju u skladu sa standardima izvješćivanja o održivosti za mala i srednja poduzeća čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu EU-a. Budući da bi mala i srednja poduzeća čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu EU-a trebalo izuzeti od izvješćivanja o održivosti te kako bi se smanjilo opterećenje povezano s izvješćivanjem za poduzeća u lancu vrijednosti koja nisu obvezna izvješćivati o svojoj održivosti, u standardima izvješćivanja o održivosti ne bi se trebale navoditi objave prema kojima bi poduzeća bila dužna od poduzeća u svojem lancu vrijednosti koja u prosjeku imaju manje od 1750 zaposlenika i neto prihod do 450 000 000 EUR tijekom financijske godine pribaviti informacije koje nadilaze informacije koje treba objaviti u skladu s dobrovoljnim standardima izvješćivanja o održivosti za poduzeća koja nisu obvezna izvješćivati o svojoj održivosti.

(15)Člankom 29.d Direktive 2013/34/EU propisuje se da su poduzeća na koja se primjenjuju zahtjevi iz članaka 19.a i 29.a te direktive dužna izraditi svoje izvješće poslovodstva ili konsolidirano izvješće poslovodstva, ovisno o tome što je primjenjivo, u elektroničkom formatu za izvješćivanje utvrđenom u članku 3. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2019/81511, i opisno označavati svoje izvješćivanje o održivosti, što uključuje objave utvrđene u članku 8. Uredbe (EU) 2020/852 Europskog parlamenta i Vijeća12, u skladu s elektroničkim formatom za izvješćivanje koji će se utvrditi tom delegiranom uredbom. Kako bi se poduzećima pružila jasnoća, trebalo bi utvrditi da do donošenja takvih pravila o označavanju izvješća o održivosti delegiranom uredbom poduzeća ne bi trebala biti obvezna opisno označavati svoja izvješća o održivosti.

__________________

11 Delegirana uredba Komisije (EU) 2018/815 od 17. prosinca 2018. o dopuni Direktive 2004/109/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu regulatornih tehničkih standarda za specifikaciju jedinstvenog elektroničkog formata za izvještavanje (SL L 143, 29.5.2019., str. 1., ELI: http://data.europa.eu/eli/reg_del/2019/815/oj).

12 Uredba (EU) 2020/852 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2020. o uspostavi okvira za olakšavanje održivih ulaganja i izmjeni Uredbe (EU) 2019/2088 (SL L 198, 22.6.2020., str. 13., ELI: http://data.europa.eu/eli/reg/2020/852/oj).

(16)U članku 33. stavku 1. Direktive 2013/34/EU utvrđuje se da su članovi administrativnih, upravljačkih i nadzornih tijela poduzeća kolektivno odgovorni osigurati da se određeni dokumenti sastave i objave u skladu sa zahtjevima te direktive. Kako bi se poduzećima osigurala fleksibilnost i smanjilo njihovo opterećenje izvješćivanja, države članice mogu predvidjeti da je kolektivna odgovornost članova administrativnih, upravljačkih i nadzornih tijela poduzeća kad je riječ o usklađenosti sa zahtjevima iz članka 29.d te direktive u pogledu digitalizacije izvješća poslovodstva ograničena na njegovu objavu u jedinstvenom elektroničkom formatu, uključujući opisno označavanje izvješća o održivosti u istom formatu.

(17)U skladu s člankom 40.a stavkom 1. četvrtim i petim podstavkom Direktive 2013/34/EU, poduzeće u Uniji koje je poduzeće kći poduzeća iz treće zemlje koje ostvaruje neto prihod veći od 150 000 000 EUR u Uniji ili, ako takvo poduzeće kći ne postoji, podružnica u Uniji koja ostvaruje neto prihod veći od 40 000 000 EUR, objavljuje i stavlja na raspolaganje izvješće o održivosti na razini grupe matičnog poduzeća iz treće zemlje. Radi dosljednosti i smanjenja opterećenja te kako bi se zajamčili jednaki uvjeti, trebalo bi prilagoditi veličinu poduzeća kćeri i podružnice koja će biti obuhvaćena područjem primjene članka 40.a. Veličinu poduzeća kćeri i podružnice trebalo bi postaviti na neto prihod iznad 450 000 000 EUR.

(18)U članku 5. stavku 2. prvom podstavku Direktive (EU) 2022/2464 utvrđeni su datumi do kojih države članice trebaju primjenjivati zahtjeve za izvješćivanje o održivosti utvrđene u Direktivi 2013/34/EU, a oni se razlikuju ovisno o veličini predmetnog poduzeća. Budući da bi područje primjene zahtjeva za pojedinačno izvješćivanje o održivosti trebalo ograničiti tako da obuhvaća samo poduzeća koja u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine i da bi u skladu s tim trebalo suziti područje primjene zahtjeva za konsolidirano izvješćivanje o održivosti, trebalo bi prilagoditi kriterije za određivanje datuma primjene i ukloniti upućivanje na mala i srednja poduzeća čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu EU-a.

(19)U članku 5. stavku 2. trećem podstavku Direktive (EU) 2022/2464 utvrđeni su datumi do kojih države članice trebaju primjenjivati zahtjeve za izvješćivanje o održivosti utvrđene u Direktivi 2004/109/EZ, a oni se razlikuju ovisno o veličini predmetnog izdavatelja. Budući da bi područje primjene zahtjeva za pojedinačno izvješćivanje o održivosti trebalo ograničiti tako da obuhvaća samo poduzeća koja u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine i da bi u skladu s tim trebalo suziti područje primjene zahtjeva za konsolidirano izvješćivanje o održivosti, trebalo bi prilagoditi kriterije za određivanje datuma primjene i ukloniti upućivanje na mala i srednja poduzeća.

(20)Člankom 4. stavkom 1. Direktive (EU) 2024/1760 zabranjuje se državama članicama da u svoje nacionalno pravo uvedu odredbe, unutar područja obuhvaćenog direktivom, o utvrđivanju obveze dužne pažnje u području ljudskih prava i okoliša koje se razlikuju od onih utvrđenih u članku 8. stavcima 1. i 2. te članku 10. stavku 1. te direktive. Kako bi se osiguralo da države članice ne nadilaze tu direktivu i kako bi se izbjeglo fragmentiranje regulatornog okruženja koje bi stvorilo pravnu nesigurnost i nepotrebno opterećenje, odredbe Direktive (EU) 2024/1760 o potpunom usklađivanju trebalo bi proširiti na dodatne odredbe kojima se uređuju ključni aspekti postupka dužne pažnje. To posebno uključuje odredbe o dužnoj pažnji na razini grupe, obvezu utvrđivanja negativnih učinaka, obveze otklanjanja utvrđenih negativnih učinaka ili onih koji su trebali biti utvrđeni, prioritizaciju, obveze suradnje s dionicima u određenim slučajevima i obvezu uspostave mehanizma za podnošenje pritužbi i za prijave. Državama članicama trebalo bi isto tako i dalje dopuštati uvođenje ili zadržavanje odredbi nacionalnog prava kojima se uređuju određeni negativni učinci ili određeni sektori djelatnosti, posebni proizvodi ili usluge kako bi se postigla različita razina zaštite ljudskih, radnih i socijalnih prava, okoliša ili klime.

(21)U skladu s člankom 5. Direktive (EU) 2024/1760 države članice obvezne su osigurati da velika poduzeća iznad određene veličine provode postupak dužne pažnje u području ljudskih prava i okoliša na temelju rizika. Kako bi se osigurala učinkovitost, smanjilo opterećenje za poduzeća koja moraju ispuniti tu obvezu i osiguralo da se njihovi resursi upotrebljavaju svrsishodno, pri obvezi dužne pažnje i poduzetim mjerama trebali bi se uzeti u obzir relevantni čimbenici rizika, uključujući čimbenike rizika na razini poduzeća, primjerice je li poslovni partner poduzeće obuhvaćeno ovom Direktivom, čimbenici rizika poslovanja, geografski i kontekstualni čimbenici rizika, kao što je razina izvršavanja zakonodavstva s obzirom na vrstu negativnih učinaka, čimbenici rizika proizvoda i usluga te sektorski čimbenici rizika. Poduzeća bi trebala provesti utvrđivanje opsega kako bi utvrdila opća područja u kojima je najvjerojatnije da će se negativni učinci pojaviti i biti najozbiljniji. Na temelju rezultata utvrđivanja opsega od poduzeća bi trebalo zahtijevati da, ako na temelju relevantnih i provjerljivih informacija poduzeće ima razloga vjerovati da su negativni učinci nastali ili bi mogli nastati, provedu daljnje procjene samo u područjima u kojima je utvrđeno da će se negativni učinci najvjerojatnije pojaviti i da će biti najozbiljniji.

(22)Kako bi se ograničio učinak prelijevanja opterećenja na druga poduzeća, uključujući na mala i srednja poduzeća te mala poduzeća srednje tržišne kapitalizacije kad je riječ o utvrđivanju opsega lanca aktivnosti radi utvrđivanja negativnih učinaka, obuhvaćena poduzeća ne bi trebala nastojati pribaviti informacije od svojih poslovnih partnera, već bi se trebala oslanjati samo na informacije koje su već razumno dostupne, kao što su javno poznate informacije, informacije na temelju pretraživanja i informacije dobivene ranijom suradnjom. Informacije na razini subjekta i komunikacija s poslovnim partnerima u ovoj fazi nisu relevantne. Takve bi informacije trebalo biti moguće zatražiti samo za daljnje procjene pod određenim uvjetima. U tom bi slučaju trebalo biti moguće zatražiti informacije od poslovnih partnera samo ako su, u skladu s pristupom koji se temelji na riziku, takve informacije potrebne s obzirom na naznake vjerojatnih negativnih učinaka poslovnih partnera s manje od 5 000 zaposlenika ako se takve dodatne informacije ne mogu razumno dobiti drugim sredstvima, uglavnom iz postojećih ili sekundarnih izvora. U svakom slučaju, svi zahtjevi trebali bi biti ciljani, razumni i razmjerni. Kako bi se poduzećima i relevantnim poslovnim partnerima olakšalo usklađivanje, potrebne informacije trebalo bi biti moguće dobiti pojedinačno ili zajednički.

(23)Poduzeća se mogu naći u situaciji da se njihova proizvodnja u velikoj mjeri oslanja na ulazne materijale jednog ili više specifičnih dobavljača. Isto tako, ako su poslovne aktivnosti takvog dobavljača povezane s ozbiljnim negativnim učincima, uključujući dječji rad ili znatnu štetu za okoliš, a poduzeće je iscrpilo sve mjere dužne pažnje u bezuspješnom pokušaju otklanjanja tih učinaka, ono bi kao krajnju mjeru trebalo privremeno suspendirati poslovni odnos i nastaviti surađivati s dobavljačem na traženju rješenja, po mogućnosti iskorištavajući pritisak ostvaren suspenzijom. Poduzeće bi, uz savjetovanje s relevantnim dionicima, trebalo procijeniti dovodi li takva suspenzija do znatne štete za poduzeće, među ostalim ako ključni poslovni partneri isporučuju sirovine, proizvode ili usluge koji su ključni za poslovanje poduzeća za koje ne postoji dostupna alternativa. Znatnu štetu trebalo bi tumačiti kao negativan i znatan učinak na pravnu, financijsku ili gospodarsku situaciju poduzeća ili na njegove proizvodne kapacitete, među ostalim dugoročno gledano, učinak koji dovodi do vjerojatnosti nesolventnosti. Kako bi se izbjeglo podrivanje ciljeva ove Direktive, odluka da se ne suspendira poslovni odnos trebala bi podlijegati određenim uvjetima, među kojima je i izvješćivanje nadležnog nadzornog tijela o opravdanim razlozima za takvu odluku. Poduzeća bi također trebala procijeniti može li se razumno očekivati da će negativni učinci suspenzije biti očito ozbiljniji od negativnog učinka koji se nije mogao spriječiti ili na odgovarajući način ublažiti. U tom slučaju poduzeće ne bi trebalo biti obvezno suspendirati poslovni odnos i trebalo bi moći nadležno nadzorno tijelo izvijestiti o opravdanim razlozima za takvu odluku.

(Ne odnosi se na hrvatsku verziju.)

(26)Odredbe Direktive (EU) 2024/1760 o planu tranzicije za klimatske promjene smatraju se nerazmjernima, posebno zbog administrativnog opterećenja za poduzeća i nadležna tijela, te bi mogle dovesti do pravne nesigurnosti. Te je odredbe potrebno staviti izvan snage kako bi se pojednostavnile obveze i poduprla usmjerenija i učinkovitija provedba te direktive.

(27)U skladu s člankom 27. stavkom 1. Direktive (EU) 2024/1760 države članice dužne su utvrditi sankcije koje moraju biti „učinkovite [...], proporcionalne i odvraćajuće”. U skladu s člankom 27. stavkom 2. te direktive države članice dužne su pri odlučivanju o izricanju sankcija i, u slučaju izricanja sankcija, pri određivanju njihove prirode i odgovarajuće razine uzeti u obzir niz čimbenika koji određuju težinu povrede i olakotne ili otegotne okolnosti. U skladu s člankom 27. stavkom 4. te direktive države članice obvezne su sve izrečene novčane kazne temeljiti na neto prihodu predmetnog poduzeća na svjetskoj razini. Kako bi osigurale proporcionalne sankcije, države članice bi trebale zajamčiti da se gornja granica novčanih kazni utvrdi na 5 % neto prometa poduzeća na svjetskoj razini ili, u slučaju poduzeća obuhvaćenih člankom 2. stavkom 1. točkom (b) i člankom 2. stavkom 2. točkom (b), konsolidiranog prometa na svjetskoj razini izračunanog na razini krajnjeg matičnog poduzeća u financijskoj godini koja prethodi godini u kojoj je donesena odluka o izricanju novčane kazne. Nadalje, kako bi se uskladile provedbene prakse u cijeloj Uniji, Komisija bi u suradnji s državama članicama trebala izraditi smjernice za pomoć nadzornim tijelima pri određivanju prikladne razine sankcija.

Komisija najkasnije 1. listopada 2026. donosi delegirane akte u skladu s člankom 48.a radi dopune ove Direktive kako bi se predvidjeli standardi ograničene provjere koji utvrđuju postupke koje revizor ili revizori i revizorsko društvo ili društva provode kako bi donijeli svoje zaključke o provjeri izvješćivanja o održivosti, uključujući planiranje angažmana, razmatranje rizika i odgovor na rizike, te vrste zaključaka koje treba uključiti u izvješće o provjeri izvješćivanja o održivosti ili, ako je relevantno, u revizorsko izvješće.

Komisija donosi standarde provjere iz prvog podstavka nakon što dobije mišljenje EFRAG-a osiguravajući pritom da standardi:

„Mjere za usklađenje propisane člancima 19.a, 19.b, 29.a, 29.aa, 29.d, 30. i 33., člankom 34. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (aa), člankom 34. stavcima 2. i 3. te člankom 51. ove Direktive primjenjuju se i na zakone i druge propise država članica koji se odnose na sljedeća poduzeća neovisno o njihovu pravnom obliku, pod uvjetom da ta poduzeća na datum bilance u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika te neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine:”;

Poduzeća koja na datum bilance u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine dužna su u izvješće poslovodstva uključiti informacije potrebne za razumijevanje učinka poduzeća na pitanja održivosti i informacije potrebne za razumijevanje načina na koji pitanja održivosti utječu na razvoj, poslovne rezultate i položaj poduzeća.;

„Ako je primjenjivo, informacije iz stavaka 1. i 2. sadržavaju informacije o vlastitom poslovanju poduzeća i njegovu lancu vrijednosti, uključujući njegove proizvode i usluge, njegove poslovne odnose i njegov lanac opskrbe. Države članice osiguravaju da za potrebe izvješćivanja o informacijama o održivosti u skladu s ovom Direktivom poduzeća od poduzeća u svojem lancu vrijednosti koja na datume bilance u prosjeku nemaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine ne traže informacije koje nadilaze informacije navedene u dobrovoljnim standardima iz članka 29.ca, osim dodatnih informacija o održivosti koje se redovno razmjenjuju među poduzećima u dotičnom sektoru. Smatra se da su poduzeća ispunila obvezu izvješćivanja o informacijama o lancu vrijednosti utvrđenu u ovom stavku ako izvješćuju o potrebnim informacijama o lancu vrijednosti, ali ne objavljuju one informacije o poduzećima iz svojeg lanca vrijednosti koja na datume bilance u prosjeku nemaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine koje nadilaze informacije navedene u dobrovoljnim standardima iz članka 29.ca, osim dodatnih informacija o održivosti koje se redovno razmjenjuju među poduzećima u dotičnom sektoru.”;

„Prvim podstavkom ne dovode se u pitanje zahtjevi za informacije podneseni u druge svrhe osim izvješćivanja o informacijama o održivosti kako se zahtijeva ovom Direktivom, uključujući zahtjeve Unije da poduzeća provode postupak dubinske analize.”;

Briše se.

„Matična poduzeća grupe koja na datum bilance na konsolidiranoj osnovi u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine dužna su u konsolidirano izvješće poslovodstva uključiti informacije potrebne za razumijevanje učinka grupe na pitanja održivosti i informacije potrebne za razumijevanje načina na koji pitanja održivosti utječu na razvoj, poslovne rezultate i položaj grupe.”;

„Ako je primjenjivo, informacije iz stavaka 1. i 2. sadržavaju informacije o vlastitom poslovanju grupe i njezinu lancu vrijednosti, uključujući njezine proizvode i usluge, poslovne odnose i lanac opskrbe. Države članice osiguravaju da za potrebe izvješćivanja o informacijama o održivosti u skladu s ovom Direktivom poduzeća od poduzeća u svojem lancu vrijednosti koja na datume bilance u prosjeku nemaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine ne traže informacije koje nadilaze informacije navedene u dobrovoljnim standardima iz članka 29.ca, osim dodatnih informacija o održivosti koje se redovno razmjenjuju među poduzećima u dotičnom sektoru. Smatra se da su poduzeća ispunila obvezu izvješćivanja o informacijama o lancu vrijednosti utvrđenu u ovom stavku ako izvješćuju o potrebnim informacijama o lancu vrijednosti, ali ne objavljuju one informacije o poduzećima iz svojeg lanca vrijednosti koja na datume bilance u prosjeku nemaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine koje nadilaze informacije navedene u dobrovoljnim standardima iz članka 29.ca, osim dodatnih informacija o održivosti koje se redovno razmjenjuju među poduzećima u dotičnom sektoru.”;

„Prvim podstavkom ne dovode se u pitanje zahtjevi za informacije podneseni u druge svrhe osim izvješćivanja o informacijama o održivosti kako se zahtijeva ovom Direktivom, uključujući zahtjeve Unije da poduzeća provode postupak dubinske analize.”;

Briše se.

(a)u stavku 1. treći, četvrti i šesti podstavak brišu se;

(b) u stavku 4. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„U standardima izvješćivanja o održivosti uzimaju se u obzir poteškoće, uključujući pravna ograničenja koja proistječu iz ove Direktive, na koje poduzeća mogu naići pri prikupljanju informacija od aktera u cijelom njihovom lancu vrijednosti, posebno od onih koji ne podliježu zahtjevima izvješćivanja o održivosti utvrđenim člankom 19.a ili člankom 29.a te od dobavljača na tržištima u nastajanju i u gospodarstvima u usponu. U standardima izvješćivanja o održivosti utvrđuju se objave o lancima vrijednosti koje su razmjerne i relevantne za kapacitete i značajke poduzeća u lancima vrijednosti te za opseg i složenost djelatnosti, osobito one koje se odnose na poduzeća koja ne podliježu zahtjevima izvješćivanja o održivosti iz članka 19.a ili članka 29.a. U standardima izvješćivanja o održivosti ne navode se objave kojima bi se od poduzeća zahtijevalo da od poduzeća u svojem lancu vrijednosti koja na datume bilance u prosjeku nemaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine pribave informacije koje nadilaze informacije koje se objavljuju u skladu s dobrovoljnim standardima izvješćivanja o održivosti iz članka 29.ca.”;

1.Kako bi se poduzećima koja nisu navedena u članku 19.a stavku 1. i članku 29.a stavku 1. olakšalo dobrovoljno objavljivanje informacija o održivosti te kako bi se ograničile informacije koje se mogu zatražiti od takvih poduzeća za potrebe ove Direktive, Komisija do [četiri mjeseca nakon stupanja na snagu ove Direktive] u skladu s člankom 49. donosi delegirani akt kojim se dopunjuje ova Direktiva kako bi se predvidjeli dobrovoljni standardi izvješćivanja o održivosti za ta poduzeća.

2.Standardi izvješćivanja o održivosti iz stavka 1. temelje se na Preporuci Komisije 2025/4984 i proporcionalni su veličini poduzeća i relevantni s obzirom na kapacitete i značajke poduzeća za koja su osmišljeni te opseg i složenost njihovih aktivnosti. Njima se, u mjeri u kojoj je to moguće, navodi i struktura prikazivanja takvih informacija o održivosti. Poduzeća u lancu vrijednosti mogu odabrati predložak za izvješćivanje o informacijama o održivosti kako se od poduzeća koja traže informacije ne bi zahtijevalo da procijene ili mapiraju kategorije veličine svih subjekata u svojem lancu vrijednosti.

Odstupajući od prvog podstavka, države članice mogu predvidjeti da članovi administrativnih, upravljačkih i nadzornih tijela poduzeća, djelujući u okviru nadležnosti koje su im dodijeljene na temelju nacionalnog prava, nisu kolektivno odgovorni osigurati da je izvješće poslovodstva ili konsolidirano izvješće poslovodstva, ovisno o tome što je primjenjivo, sastavljeno u skladu s člankom 29.d.”;

„2.a Države članice osiguravaju da je mišljenje iz stavka 1. drugog podstavka točke (aa) sastavljeno uz potpuno poštovanje obveze poduzeća da od poduzeća u svojem lancu vrijednosti koja na datume bilance u prosjeku nemaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine ne traže informacije koje nadilaze informacije navedene u dobrovoljnim standardima iz članka 29.ca, osim dodatnih informacija o održivosti koje se redovno razmjenjuju među poduzećima u dotičnom sektoru.”;

„Prvi podstavak primjenjuje se samo na poduzeća kćeri koja na datume bilance imaju neto prihod veći od 450 000 000 EUR u prethodnoj financijskoj godini.”;

(b) četvrti podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Pravilo iz trećeg podstavka primjenjuje se na podružnicu samo ako poduzeće iz treće zemlje nema poduzeće kćer kako je navedeno u prvom podstavku i ako je podružnica ostvarila neto prihod veći od 450 000 000 EUR u prethodnoj financijskoj godini.

(a)umeću se sljedeći stavci 3.c i 3.d:

„3.c Ovlast za donošenje delegiranih akata iz članka 29.ca dodjeljuje se Komisiji na neodređeno vrijeme počevši od [datum stupanja na snagu direktive o izmjeni].

„3.d Europski parlament ili Vijeće u svakom trenutku mogu opozvati delegiranje ovlasti iz članka 29.ca. Odlukom o opozivu prekida se delegiranje ovlasti koje je u njoj navedeno. Opoziv počinje proizvoditi učinke sljedećeg dana od dana objave spomenute odluke u Službenom listu Europske unije ili na kasniji dan naveden u spomenutoj odluci. On ne utječe na valjanost delegiranih akata koji su već na snazi.

Briše se.

„5. Delegirani akt donesen na temelju članka 1. stavka 2., članka 3. stavka 13., članaka 29.b, 29.ca ili 40.b, ili članka 46. stavka 2. stupa na snagu samo ako ni Europski parlament ni Vijeće u roku od dva mjeseca od priopćenja tog akta Europskom parlamentu i Vijeću na njega ne podnesu prigovor ili ako su prije isteka tog roka i Europski parlament i Vijeće obavijestili Komisiju da neće podnijeti prigovore. Taj se rok produljuje za dva mjeseca na inicijativu Europskog parlamenta ili Vijeća.”.

„i. na poduzeća koja na datume bilance u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine;”;

„ii. na matična poduzeća grupe koja na datume bilance na konsolidiranoj osnovi u prosjeku imaju više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine;”;

„i. na izdavatelje kako su definirani u članku 2. stavku 1. točki (d) Direktive 2004/109/EZ koji su poduzeća koja na datume bilance imaju u prosjeku više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine;”

„ii. na izdavatelje kako su definirani u članku 2. stavku 1. točki (d) Direktive 2004/109/EZ koji su matična poduzeća grupe koja na datume bilance na konsolidiranoj osnovi imaju u prosjeku više od 1750 zaposlenika i neto prihod veći od 450 000 000 EUR tijekom financijske godine;”

(1)u članku 1. stavku 1. točka (c) briše se;

(2)članak 3. stavak 1. mijenja se kako slijedi:

(3)članak 4. mijenja se kako slijedi:

(a)stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

Briše se.

„4. Države članice osiguravaju da za potrebe daljnje procjene u skladu sa stavkom 2. točkom (b) ovog članka poduzeća ne nastoje pribaviti informacije od poslovnih partnera, osim ako je to potrebno. Ako poslovni partner ima manje od 5000 zaposlenika, poduzeća mogu tražiti takve informacije samo kao krajnju mjeru i ako ih ne mogu razumno dobiti drugim sredstvima, ponajprije iz postojećih ili sekundarnih izvora. U svakom slučaju, svi zahtjevi moraju biti ciljani, razumni i razmjerni.

„5. Države članice osiguravaju da, za potrebe utvrđivanja i procjene negativnih učinaka iz stavka 1. na temelju, ako je prikladno, kvantitativnih i kvalitativnih informacija, poduzeća imaju pravo koristiti se odgovarajućim resursima, uključujući neovisna izvješća, digitalna rješenja, industrijske ili višedioničke inicijative, suradnju i informacije prikupljene putem mehanizma za prijave i postupka za podnošenje pritužbi predviđenog u članku 14.

Ako unatoč tome što su poduzela odgovarajuće mjere za utvrđivanje negativnih učinaka, poduzeća nemaju sve potrebne informacije koje se odnose na njihove lance aktivnosti, moraju moći razumno objasniti zašto se takve informacije ne mogu dobiti. Ako zbog toga ne budu mogla poduzeti odgovarajuće mjere kako bi spriječila, ublažila, okončala ili smanjila negativni učinak, neće biti kažnjena.”;

U pogledu potencijalnih negativnih učinaka iz stavka 1. koji se nisu mogli spriječiti ili na odgovarajući način ublažiti mjerama utvrđenima u stavcima 2., 4. i 5. poduzeće može kao krajnju mjeru:

(c)kad je moguće, iskoristiti ili povećati pritisak ostvaren privremenom suspenzijom poslovnog odnosa u odnosu na dotične aktivnosti.

Sve dok je razumno očekivati da će plan pojačanih preventivnih djelovanja biti uspješan, sam nastavak suradnje s tim poslovnim partnerom ne izlaže poduzeće sankcijama u skladu s člankom 27. ili odgovornosti u skladu s člankom 29.

Prije nego što privremeno suspendira poslovni odnos, poduzeće uz savjetovanje s relevantnim dionicima procjenjuje postoji li dostupna alternativa tom poslovnom odnosu kojim se osiguravaju sirovine, proizvodi ili usluge koji su ključni za proizvodnju robe ili pružanje usluga poduzeća i bi li takva suspenzija prouzročila znatnu štetu poduzeću ili može li se razumno očekivati da će negativni učinci tog postupka biti naočigled ozbiljniji od negativnog učinka koji se nije mogao spriječiti ili na odgovarajući način ublažiti. U tom slučaju poduzeće nije obvezno suspendirati poslovni odnos i može nadležno nadzorno tijelo izvijestiti o opravdanim razlozima za takvu odluku.

Države članice dužne su predvidjeti mogućnost suspenzije ili raskida poslovnog odnosa u ugovorima koji su uređeni njihovim pravom, osim ugovora u kojima su stranke zakonski obvezne sklopiti te odnose.

„7. U pogledu stvarnih negativnih učinaka iz stavka 1. koji se nisu mogli otkloniti ili čiji se opseg nije mogao smanjiti mjerama utvrđenima u stavcima 3., 5. i 6., poduzeće može kao krajnju mjeru:

(b)ako mu pravo kojim se uređuje odnos s predmetnim poslovnim partnerom to dopušta, donijeti i provesti plan pojačanih korektivnih djelovanja za konkretni negativni učinak bez nepotrebne odgode pod uvjetom da postoji razumno očekivanje da će te mjere biti uspješne; i

(c)kad je moguće, iskoristiti ili povećati pritisak ostvaren privremenom suspenzijom poslovnog odnosa u odnosu na dotične aktivnosti.

Sve dok je razumno očekivati da će plan pojačanih korektivnih djelovanja biti uspješan, sam nastavak suradnje s tim poslovnim partnerom ne izlaže poduzeće sankcijama u skladu s člankom 27. ili odgovornosti u skladu s člankom 29.

Prije nego što privremeno suspendira poslovni odnos, poduzeće uz savjetovanje s relevantnim dionicima procjenjuje postoji li dostupna alternativa tom poslovnom odnosu kojim se osiguravaju sirovine, proizvodi ili usluge koji su ključni za proizvodnju robe ili pružanje usluga poduzeća i bi li takva suspenzija prouzročila znatnu štetu poduzeću ili može li se razumno očekivati da će negativni učinci tog postupka biti naočigled ozbiljniji od negativnog učinka koji se nije mogao otkloniti ili čiji se opseg nije mogao na odgovarajući način smanjiti. U tom slučaju poduzeće nije obvezno suspendirati poslovni odnos i može nadležno nadzorno tijelo izvijestiti o opravdanim razlozima za takvu odluku.

Države članice dužne su predvidjeti mogućnost suspenzije ili raskida poslovnog odnosa u ugovorima koji su uređeni njihovim pravom, osim ugovora u kojima su stranke zakonski obvezne sklopiti te odnose.

Ako poduzeće odluči da neće suspendirati poslovni odnos u skladu s ovim člankom, dužno je pratiti stvarni negativni učinak i periodički ponovno procijeniti svoju odluku i jesu li dostupne daljnje odgovarajuće mjere.”;

„Takve procjene temelje se, prema potrebi, na kvalitativnim i kvantitativnim pokazateljima te se bez nepotrebne odgode provode nakon znatne promjene, ali najmanje svake četiri godine i kad god postoje opravdani razlozi za sumnju da mjere više nisu prikladne ili djelotvorne i da bi se mogli pojaviti novi rizici od nastanka tih negativnih učinaka.”;

„3. Smjernice iz stavka 2. točaka (a) i (b) i točaka od (d) do (g) stavljaju se na raspolaganje do 26. srpnja 2026.”;

(10)članak 22. briše se;

(11)članak 27. mijenja se kako slijedi:

4.Komisija u suradnji s državama članicama izdaje smjernice o odgovarajućoj razini sankcija, uzimajući u obzir promet poduzeća, kako bi pomogla nadzornim tijelima u određivanju razine sankcija u skladu s ovim člankom.

(13)članak 36. mijenja se kako slijedi: