(2)Krize koje rezultiraju zahtjevima za konzularnu zaštitu sve su češće i većih razmjera. Pandemija bolesti COVID-19, kriza u Afganistanu 2021., agresivni rat Rusije protiv Ukrajine, sukob u Sudanu, repatrijacije iz Izraela i Gaze, sve veći broj humanitarnih kriza i prirodnih katastrofa i katastrofa uzrokovanih ljudskim djelovanjem te druge slične krize pružili su kontekst za utvrđivanje nedostataka i promišljanje o tome kako dodatno olakšati ostvarivanje prava građana Unije na konzularnu zaštitu. Trebalo bi ojačati kapacitet Unije da odgovori na aktualni porast kriznih situacija na način da se uklone sve manjkavosti i ojačaju naša pripravnost i kapaciteti za prikupljanje informacija i donošenje odluka prije i tijekom krize. Na temelju pouka iz tih iskustava te kako bi se pojednostavnili postupci za građane i konzularna tijela, trebalo bi pojasniti i pojednostavniti pravila i postupke iz Direktive (EU) 2015/637 kako bi se djelotvornije pružala konzularna zaštita građanima Unije bez predstavništva, posebice u kriznim situacijama. Trebalo bi na najbolji način iskoristiti dostupne resurse na razini država članica i Unije, i lokalno u trećim zemljama i na središnjoj razini.

(4)Kako bi se povećala pravna sigurnost za konzularna tijela i građane, primjereno je utvrditi detaljnije kriterije za procjenu toga radi li se o građaninu Unije bez predstavništva i ima li on stoga pravo na konzularnu zaštitu države članice čijim je konzularnim tijelima podnio zahtjev. Ti kriteriji trebali bi biti dovoljno svrsishodni, fleksibilni i primjenjivati se s obzirom na lokalne okolnosti, kao što su jednostavnost putovanja ili sigurnosna situacija u predmetnoj trećoj zemlji. U tom bi kontekstu dostupnost, blizina i sigurnost i dalje trebale biti važni čimbenici.

(5)Kao prvi kriterij, konzularna tijela trebala bi uzeti u obzir koliko je teško građanima u roku od 48 sati sigurno stupiti u kontakt s veleposlanstvom ili konzulatom države članice čiji su državljani ili koliko je njihovu veleposlanstvu ili konzulatu teško u tom roku sigurno stupiti u kontakt s građanima, pritom uzimajući u obzir prirodu i hitnost zatražene pomoći te njima dostupna sredstva, posebice financijska sredstva. Iako će duljina primjerenog roka ovisiti o posebnostima svakog pojedinog zahtjeva za pomoć, rok namijenjen građanima za sigurno stupanje u kontakt s veleposlanstvom ili konzulatom njihove države članice, ili rok namijenjen veleposlanstvu ili konzulatu za stupanje u kontakt s građanima, ne bi ni u kojem slučaju smio biti dulji od 48 sati. Na primjer, ako je građaninu potrebna privremena putna isprava EU-a jer je izgubio putne isprave, u načelu bi se trebalo smatrati da se radi o građaninu bez predstavništva ako bi on morao putovati preko noći ili zrakoplovom kako bi stupio u kontakt s veleposlanstvom ili konzulatom države članice čiji je državljanin jer se od njega ne može očekivati da putuje u tim okolnostima.

(7)Koncept nedostatka predstavništva trebao bi se tumačiti tako da se osigurava učinkovitost prava građana bez predstavništva na konzularnu zaštitu. Ako bi preusmjeravanje građanina u veleposlanstvo ili konzulat države članice čiji je državljanin vjerojatno ugrozilo konzularnu zaštitu, a osobito ako je zbog žurnosti potrebno da veleposlanstvo ili konzulat od kojih je zatražena zaštita djeluju odmah, isto bi tako trebalo smatrati da se radi o građaninu bez predstavništva. To je posebno relevantno u kriznim situacijama, u kojima bi izostanak pravodobne pomoći mogao imati posebno negativne učinke na građanina. Nadalje, trebalo bi uzeti u obzir znatno smanjenje broja osoblja veleposlanstva ili konzulata, što može znatno utjecati na djelotvornost i učinkovitost njihovih operacija, jer bi to moglo dodatno pogoršati izazove s kojima se suočavaju građani koji traže konzularnu pomoć.

(11)Zahtjevi se ne bi trebali prenositi ako bi to ugrozilo konzularnu zaštitu, a osobito ako je zbog žurnosti potrebno da veleposlanstvo ili konzulat države članice od kojeg je zatražena zaštita djeluje odmah. To bi vrijedilo, na primjer, kad je riječ o ozbiljnom hitnom medicinskom slučaju ili naizgled proizvoljnom ili politički motiviranom uhićenju. Osim toga, trebalo bi obavijestiti građane bez predstavništva o svim prijenosima.

(13)Države članice trebale bi pri pružanju konzularne zaštite građanima bez predstavništva u obzir uzeti intersekcijski pristup specifičnim potrebama ranjivih skupina, kao što su maloljetnici bez pratnje, žrtve prisilnog braka ili bračnog zatočeništva kojima bi trebalo pružiti pravnu i psihološku podršku, trudnice, osobe sa smanjenom pokretljivošću, starije osobe, osobe s invaliditetom ili pojedinci izloženi opasnosti od diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su one navedene u članku 21. Povelje.

(19)Kako bi se osigurala pripravnost za moguće konzularne krize koje zahtijevaju pružanje pomoći građanima bez predstavništva, uključujući prirodne katastrofe, političke nemire i terorističke napade, konzularna suradnja na lokalnoj razini među državama članicama i delegacijama Unije u trećim zemljama trebala bi uključivati razmjenu informacija o pitanjima relevantnima za te građane, među ostalim o njihovoj sigurnosti i zaštiti, te uspostavljanje zajedničkih konzularnih planova za slučaj nužde i mehanizama za brzi odgovor te organizaciju konzularnih vježbi. U tom kontekstu može biti posebno relevantno da se konzularna tijela država članica bez predstavništva uključe u tu konzularnu suradnju na lokalnoj razini pri koordinaciji konzularne pripravnosti za krizne situacije i odgovoru na njih.

(23)U zajedničkim konzularnim planovima za slučaj nužde trebale bi se uzimati u obzir, prema potrebi, uloge i odgovornosti vodećih država, odnosno država članica s predstavništvom u određenoj trećoj zemlji koje su zadužene za koordinaciju i vođenje pomoći građanima bez predstavništva za vrijeme kriza, kako bi se osigurala djelotvorna koordinacija konzularne pomoći. Osim toga, zajednički konzularni planovi za slučaj nužde trebali bi se svake godine evaluirati ili češće ako postoje izvanredne okolnosti koje to zahtijevaju, u kontekstu konzularnih vježbi kako bi se osigurala njihova kontinuirana relevantnost. Međutim, zajednički konzularni planovi za slučaj nužde ne bi se trebali smatrati zamjenom za postojeće nacionalne krizne planove država članica i ne utječu na njihovu odgovornost da pruže konzularnu pomoć vlastitim državljanima, nego kao usklađen pristup koji može dodatno pomoći u koordinaciji napora koje ulažu države članice s predstavništvom.

(25)Savjeti o putovanjima, odnosno informacije koje države članice objavljuju o relativnoj sigurnosti putovanja u određene treće zemlje, trebali bi se redovito ažurirati kako bi putnicima omogućili da donesu utemeljenu odluku o putovanju na određeno odredište, među ostalim u trećim zemljama u kojima država članica čiji su državljani nema predstavništvo. Za objavu savjeta o putovanjima odgovorne su države članice, no primjereno je da surađuju po tom pitanju, posebice u kontekstu kriza kako bi se osigurala dosljednost u razini objavljenih savjeta. To bi moglo uključivati dogovor o zajedničkoj strukturi razina rizika navedenih u savjetima o putovanjima s pomoću sigurne platforme ESVD-a. Ta koordinacija trebala bi se odvijati u ranoj fazi u kojoj države članice planiraju promijeniti razinu svojih savjeta o putovanjima.

(26)Učinkovita suradnja presudna je za osiguranje djelotvornog odgovora na krizne situacije. Kako bi se osigurala takva suradnja, Centar za odgovor na krizne situacije ESVD-a i Koordinacijski centar za odgovor na hitne situacije Komisije moraju podupirati države članice i pružati im pravodobne informacije. Koordinirani odgovor Unije na krizne situacije posebno je važan onda kad su potrebne evakuacije kako bi se osiguralo da se potpora pruža brzo i učinkovito i da se dostupni kapaciteti za evakuaciju iskorištavaju na najbolji način. Stoga bi se informacije iz prve ruke i relevantne informacije, primjerice o dostupnom kapacitetu za evakuaciju trebale dijeliti pravodobno, kako bi se moglo brzo i učinkovito reagirati, među ostalim kad je riječ o operacijama spašavanja i evakuacijama vojnim sredstvima. U tom bi pogledu ESVD trebao moći primati automatske i kontinuirane informacije od država članica o stanju u trećim zemljama.

(28)Zajedničke konzularne skupine trebale bi se temeljiti na načelima solidarnosti s državama članicama s predstavništvom, ravnopravnosti u donošenju odluka o unutarnjem radnom ustrojstvu, jednostavnosti sastava skupina, dijeljenja troškova – tako da svaka država članica, institucija ili tijelo Unije snosi vlastite operativne troškove – fleksibilnosti, vidljivosti koordiniranog odgovorna Unije i otvorenosti prema relevantnim trećim zemljama.

(30)Kako bi se pružila potpora građanima Unije kojima je potrebna pomoć, važno im je dostaviti pouzdane i lako dostupne informacije o tome kako mogu dobiti konzularnu pomoć u trećim zemljama, uključujući opcije za uspostavljanje kontakta digitalnim putem. Službe Komisije i ESVD trebali bi u bliskoj suradnji s državama članicama širiti relevantne informacije, među ostalim one koje države članice dostavljaju o svojim konzularnim mrežama i trećim zemljama u kojima su sklopile praktične aranžmane za podjelu odgovornosti za pružanje konzularne zaštite građanima bez predstavništva. Kako bi se olakšala obrada tih informacija, one bi se trebale dostavljati u strojno čitljivom formatu.

(31)Države članice trebale bi poduzeti dodatne mjere kako bi dodatno doprinijele povećanju informiranosti građana Unije o pravu na konzularnu zaštitu, uzimajući u obzir i specifične potrebe osoba s invaliditetom. Budući da to podrazumijeva ograničene troškove, države članice trebale bi, kao način povećanja informiranosti građana o pravu na zaštitu od strane diplomatskih i konzularnih tijela, uključiti riječi iz članka 23. UFEU-a u putovnice koje izdaju države članice, što se već preporučuje Preporukom Komisije C(2007) 5841. Države članice trebale bi informacije o pravu građana bez predstavništva na konzularnu zaštitu uključiti i u savjete o putovanjima i kampanje povezane s konzularnom pomoći. Trebale bi i surađivati s pružateljima usluga prijevoza putnika i prometnim čvorištima koji nude putovanja u treće zemlje, na primjer tako da ih pozovu da dodaju relevantne informacije o pravu na konzularnu zaštitu u informativne materijale koje stavljaju na raspolaganje klijentima.

__________________

5 Preporuka Komisije C(2007) 5841 od 5. prosinca 2007. o navođenju teksta iz članka 20. UEZ-a u putovnicama (SL L 118, 6.5.2008., str. 30., ELI: http://data.europa.eu/eli/reco/2008/355/oj).

(32)Financijske odredbe Direktive (EU) 2015/637 trebale bi se prilagoditi kako bi se pojednostavnile naknade i nastavilo osiguranje raspodjele financijskog tereta. Konkretnije, građani bez predstavništva trebali bi moći izravno nadoknaditi troškove, pod istim uvjetima kao državljani države članice koja pruža pomoć, za uslugu koju ta država članica pruža kako bi se izbjeglo administrativno opterećenje koje proizlazi iz traženja naknade od države članice državljanstva građanina. Osim toga, države članice trebale bi imati pravo odreći se naplate tih troškova. Građani bez predstavništva u određenim situacijama možda neće moći platiti pri podnošenju zahtjeva za pomoć, posebice ako su im novac i načini pristupa financijskim sredstvima ukradeni, zbog čega je potrebno predvidjeti da konzularna tijela države članice koja pruža pomoć od njih mogu zatražiti da potpišu obvezu isplate. Tijela države članice koja pruža pomoć mogu na temelju te potpisane obveze zatražiti naknadu troškova nakon isteka tri mjeseca od pružanja pomoći.

(33)Ako građanin nije izravno isplatio troškove, odnosno neposredno pri podnošenju zahtjeva ili poslije kad je to država članica koja pruža pomoć zatražila na temelju potpisane obveze isplate, država članica koja pomaže trebala bi imati pravo zatražiti naknadu neplaćenih troškova od države članice državljanstva građanina bez predstavništva. Kako bi se izbjeglo dostavljanje zahtjeva za naknadu nakon dugo vremena, država članica koja pruža pomoć i država članica državljanstva trebale bi imati razuman rok za dostavljanje zahtjeva i isplatu naknade. Rok bi trebao uzimati u obzir složenost problema, uključenost osoblja ustanove i trajanje pomoći.

(41)Pri obradi tih posebnih kategorija osobnih podataka nadležna tijela država članica te institucije i tijela Unije trebali bi osigurati prikladne i posebne mjere za zaštitu interesa i prava ispitanika. To bi, ako je moguće, trebalo uključivati enkripciju tih osobnih podataka i posebnu dodjelu prava pristupa osoblju koje ima pristup određenim vrstama posebnih kategorija osobnih podataka.

(a)koliko je teško predmetnom građaninu u razumnom roku sigurno stupiti u kontakt s veleposlanstvom ili konzulatom države članice čiji je državljanin ili koliko je njegovu veleposlanstvu ili konzulatu teško u razumnom roku sigurno stupiti u kontakt s građaninom, uzimajući u obzir prirodu i hitnost zatražene pomoći te sredstva dostupna građaninu. Iako će duljina primjerenog roka ovisiti o posebnostima svakog pojedinog zahtjeva za pomoć, rok namijenjen građanima za sigurno stupanje u kontakt s veleposlanstvom ili konzulatom njihove države članice, ili rok namijenjen veleposlanstvu ili konzulatu za stupanje u kontakt s građanima, ni u kojem slučaju nije dulji od 48 sati;

(2)u članku 9. dodaje se sljedeća točka:

Briše se.

Briše se.

2.Delegacije Unije podupiru države članice u pružanju konzularne zaštite građanima bez predstavništva u skladu s člankom 5. stavkom 10. Odluke 2010/427/EU. Ta potpora može uključivati, na zahtjev i u ime država članica, određene zadaće konzularne zaštite. Država članica koja pruža pomoć i država članica državljanstva delegaciji Unije bez odlaganja dostavljaju sve relevantne informacije o dotičnom predmetu.

1.U kontekstu konzularne suradnje na lokalnoj razini iz članka 12. države članice i ESVD uspostavljaju i dogovaraju zajednički konzularni plan za slučaj nužde za svaku treću zemlju. Zajednički konzularni plan za slučaj nužde ažurira se svake godine, ili češće u slučaju izvanrednih okolnosti, i sadržava:

(a)analizu konzularne situacije u zemlji, što uključuje pregled veleposlanstava ili konzulata države članice, procjenu broja i lokacije građana Unije te procjenu rizika najvjerojatnijih scenarija koji bi mogli utjecati na građane Unije bez predstavništva, kao što su, među ostalim, vojni i politički rizici te rizici povezani s kaznenim djelima, zdravljem i prirodnim katastrofama;

Ako su prisutne, delegacije Unije koordiniraju uspostavu i dogovor zajedničkih konzularnih planova za slučaj nužde na temelju doprinosâ veleposlanstava ili konzulata država članica s predstavništvom u predmetnoj trećoj zemlji i konzularnih tijela država članica bez predstavništva. Prema potrebi, to bi moglo uključivati suradnju s trećim zemljama i međunarodnim organizacijama. Zajednički konzularni planovi za slučaj nužde stavljaju se na raspolaganje svim državama članicama, ESVD-u i službama Komisije.

4.Države članice, u skladu s nacionalnim pravom, poduzimaju proaktivne mjere kako bi osigurale da se njihovi građani registriraju ili da obavijeste nadležna nacionalna tijela o putovanjima u treće zemlje ili boravku u trećim zemljama na odgovarajući način i s pomoću odgovarajućih sredstava, posebno u slučajevima u kojima se te treće zemlje ne smatraju potpuno sigurnima.

5.Države članice razmjenjuju informacije o izmjenama svojih savjeta o putovanjima za građane u ranoj fazi, posebice u kontekstu kriznih situacija, te nastoje osigurati dosljednost u razini objavljenih savjeta.” Države članice trebale bi se međusobno obavijestiti kad god postanu svjesne povećanih sigurnosnih rizika.

2.Ako je potrebno, državama članicama potporu mogu pružiti zajedničke konzularne skupine koje se sastoje od stručnjaka iz država članica, posebice iz država članica bez predstavništva u trećoj zemlji pogođenoj krizom, ESVD-a i službi Komisije. Zajedničke konzularne skupine dostupne su za brzo raspoređivanje u treće zemlje pogođene konzularnom krizom. U zajedničkim konzularnim skupinama sudjeluje se na dobrovoljnoj osnovi. ESVD i Komisija podupiru pripravnost tih stručnjaka i zajedničkih konzularnih skupina.

4.Države članice pri pružanju pomoći mogu dobiti potporu iz instrumenata Unije kao što su strukture za upravljanje kriznim situacijama ESVD-a i njegov Centar za odgovor na krizne situacije. Države članice mogu uključiti i Koordinacijski centar za odgovor na hitne situacije osnovan člankom 7. Odluke br. 1313/2013/EU, Mehanizam Unije za civilnu zaštitu te, ako je to primjereno, misije i operacije EU-a u okviru zajedničke sigurnosne i obrambene politike i kapacitet EU-a za brzo raspoređivanje, kako je predviđeno „Strateškim kompasom za sigurnost i obranu”;

Države članice barem jednom u šest mjeseci ESVD-u i Komisiji dostavljaju sljedeće informacije:

2.Države članice, službe Komisije i ESVD stavljaju informacije iz stavka 1. na raspolaganje javnosti na način kojim se osigurava koherentnost informacija.

3.Države članice dostavljaju informacije iz stavka 1. u strojno čitljivom formatu.

1.Države članice poduzimaju mjere kako bi informirale građane o njihovim pravima utvrđenima u članku 20. stavku 2. točki (c) UFEU-a, a posebice putem:

Briše se.

Ako građanin bez predstavništva ne može platiti troškove iz stavka 1. državi članici koja pruža pomoć pri podnošenju zahtjeva za pomoć, država članica koja pruža pomoć može od građanina bez predstavništva tražiti da potpiše obvezu isplate. Država članica koja pruža pomoć može na toj osnovi od građanina bez predstavništva tražiti da plati te troškove nakon isteka tri mjeseca od pružanja pomoći. Nemogućnost plaćanja troškova iz stavka 1. pri podnošenju zahtjeva za pomoć ne utječe na pravo građanina bez predstavništva na dobivanje konzularne zaštite.

6.Komisija može donijeti provedbene akte o utvrđivanju standardnih obrazaca dostupnih na svim jezicima država članica i koji se upotrebljavaju za preuzimanje obveze isplate iz stavka 2. i isplatu troškova od države članice državljanstva iz stavka 3. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 15.a stavka 2.

6.Pri obradi osobnih podataka iz stavka 5. nadležna tijela država članica te institucije i tijela Unije osiguravaju prikladne i posebne mjere za zaštitu interesa i prava ispitanika. Oni također uvode interne politike i provode odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi spriječili neovlašteni pristup tim osobnim podacima i njihov prijenos.

Nadležna tijela država članica za potrebe ove Direktive prenose osobne podatke trećoj zemlji ili međunarodnoj organizaciji samo kako bi obavila zadaće iz članaka 9., 10. i 13.a i u skladu s poglavljem V. Uredbe (EU) 2016/679. Osobni podaci iz stavka 5. isključuju se iz takvog prijenosa, osim ako je građanin Unije na kojeg se ti podaci odnose ranije dao izričitu privolu.

Države članice osiguravaju da građani bez predstavništva na temelju nacionalnog prava imaju djelotvoran pristup mehanizmima za podnošenje pritužbi i pravnim lijekovima u slučaju povrede njihovih prava na temelju ove Direktive.

Najkasnije [pet godina nakon roka za prenošenje Direktive o izmjenama] Komisija provodi evaluaciju ove Direktive i podnosi izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o njezinim glavnim nalazima.